„... Prvu noć žena je probdjela. Nije mogla zaspati, a nije ni željela. Među tolikim nepoznatim svijetom bila je bez oslonca. Nije trpjela što ni s kim ne razgovara. Navikla je u bolesti da po nekoliko dana ne čuje svoj glas. U prvo bi se vrijeme prepala, iznenadila. Učinio bi joj se stran, nedovoljno njen, kao da ne izlazi iz njenih usta, kao da je vani i samostalno se kreće, lebdi u blizini usana i tako je vara. Znala je da je to tek sitnica, najmanja nelagodnost što se slučajno pojavila istovremeno kad i bolest i da ne smije pridavati važnost i trošiti se na ono što nije čista bolest. Samopouzdanje je nije napuštalo jer otkako je napustila naselje, bolest je mirovala. Nije se ni spuštala ni uzdizala. Stajala je na istoj, istina sasvim zamjetljivoj razini, ali s očitom namjerom da više ne tone i gubi se u unutrašnjosti tijela kao što joj je to bio običaj prvih dana rasprostiranja i prilagođavanja. Žena se svikla i na težinu i na nevidljivu nabubrenost. Mogla je s njom da spava bez trzavica i nespokojnih okretanja lijevo-desno, ali bi se budila bez nje u tijelu i već drhtala ne vjerujući u čudo, sileći se da povjeruje. To bi bio tren, vrijeme što bi začas prošlo i bolest bi bez znakova da je nestala na trenutak, opet nastavala kosti, krv i meso. Ma koliko da je budno, razumno i strpljivo poslije nastojala uočiti i zabilježiti taj čudni i pomalo neugodni trenutak gubitka bolesti i neshvatljivog vraćanja, sveukupnog vraćanja u tijelo, nikako to nije uhvatila, razgledala, okoristila se i odbacila, kao što je uhvatila, razgledala i okoristila se nekim drugim varkama bolesti. Varkama otprije. I to ju je počelo zabrinjavati, počela je tome pridavati zadnju, najtežu važnost...“
