Vesna Biga (Zagreb, 1948) završila je Filozofski fakultet. Pjesme, pripovijetke i radio drame objavljivala je u brojnim časopisima (Forum, Republika, Dometi, Istra, Književna reč, Savremenik, Vidici, Gordogan, Pitanja, Revija, Naši razgledi). Pripovijetke i pjesme su joj uvrštene u brojne preglede i antologije suvremene književnosti. Proza, poezija i radio drame prevođene su na: slovenski, makedonski, talijanski, turski, ruski, ukrajinski, poljski, esperanto i engleski jezik.
Objavila: Oprezne bajke (priče, NZ Matice hrvatske, 1981), Iz druge ruke (roman, Naprijed, 1983), Vlasnik smrti (roman, Izdavački centar Rijeka, 1987), Slike iz novog sjećanja (priče, Mladost, 1987), Dušin vrt (priče, Filip Višnjić, 1995; Meandar, 2003), Način pjesme (poezija, Čigoja, 1996), Čovjek koji je čeznuo čudo (priče, Naklada MD, 1998), Autobusni ljudi, dnevnički zapisi 1991. - 1995. (Durieux, 1998; Forum pisaca, 2001), Četiri straha (pjesme, Naklada MD, 2001), Očekujući noćnog sokola, dnevnički zapisi (Filip Višnjić, 2002); Uhodeći vlastiti pogled (pjesme, Meandar, 2003), Ispod kapaka druge rase (pjesme, Naklada MD, 2005), Vidok koža (pjesme, HDP, Durieux, 2005), Sjenka na uzici (poezija, Meandar, 2009), Deset dolazaka (priče, HDP, 2009), Žene na putu (pjesme, Meandar, 2013), Bijela Panika (pjesme, HDP, Zagreb, 2013). Dobitnica je nagrade na Natječaju za kratku priču Večernjeg lista za pripovijetku Besanica gđe KS (1983). Izvedene radio drame: Premještaj, Vrata, Kućni posjet, Soba, Nesporazum s desetercem, Petero ili tišina, Čovjek koji je čeznuo čudo, Iz druge ruke.
Prostor i pjesma, tijelo prostora i tijelo pjesme – dugotrajna su i nerijetko poticajna žarišta pisanja, jer kao da uspostavljanje razdaljina za pogled i oko, znak i predmet daje na sigurnosti da se nećemo zaplesti u dobre običaje i loše navike sugovornika, njihov govorni standard i jezičnu valjanost. Tijelo prostora – poticajno je za stvaranje anatomije grada, disanja, hvatanja ritmova i impulsa koje nam neprekidno stižu kao signal, opomena, prijetnja. Radost pisanja, kad sve oko tebe postaje građa za pjesmu, traje kraće od onoga što zapisujemo i što čitamo, jer zaustavljanje i zapisivanje onoga što traje i što se događa opasno postaje opće mjesto, razglednica za bližnje (nebo, let ptice, djeca u prolazu…). (…)
Strah od zatvorenosti nadilazi se dijalogom sa sobom, razgovor s podrazumijevanim vlasnicima znanja, nalogodavcima i očekivanim zadacima. Pjesnikinju, onu ili onoga koja nam govori lako je moguće vidjeti u hodu, u kretanju, u slobodi da se bude sam, sama sa sobom, u besciljnosti. Riječ je o malim starinskim poslovima, reklo bi se, ali i njihovo iščeznuće govori o mnogočemu: “Među tvoje prste useljava dolutali prostor,/ ne znam otkuda se stvorio, i zašto baš tu/ toliki prostor, a sve više biva njega,/ dok se tvoje ruke prave da i dalje obavljaju/ male starinske poslove” (Tijelo prostora). Napor koji isplivava, napor koji stvara obrise i sjene drugome jest u iznimnosti detalja, uvida koji ne stječu stvari same po sebi, bezdanost je jedna od figura za pisanje, za postojanje, za opstanak.
Miroslav Mićanović
